Moj ljubimac je pas rase Shih Tzu...lud je za medalju [star pet ipo meseci]
http://ultraphoto.org/images/a0ew9mzum3at6cn0wm7.png http://ultraphoto.org/images/ig18nmry8d776tnw6g79.png
Printable View
Moj ljubimac je pas rase Shih Tzu...lud je za medalju [star pet ipo meseci]
http://ultraphoto.org/images/a0ew9mzum3at6cn0wm7.png http://ultraphoto.org/images/ig18nmry8d776tnw6g79.png
Sad da napisem nesto o ovoj rasi...
http://ultraphoto.org/images/v2z3hc2c03s57sb8go5r.png
ZAPAZANJA CUDI I PONASANJA ŠI-CUA
- Zemlja porekla Tibet-Kina.
- Istorijat postanka rase je nemoguce utvrditi.
- Ima veoma zapaženu pojavu.
- Uzvišeno držanje
- Budan i aktivan pas.
- Ima odredjenu nezavisnost karaktera.
- Puno voli svog gospodara i ceni kad mu se posvecuje pažnja.
- Posedovati ŠI-CUA je velika cast ali i obaveza.
- Predstavlja definitivno savršenog kucnog i salonskog psa.
- ŠI-CU kao poklonjeni pas donosi srecu.
- Pas lavljeg srca-ukras je u kuci.
- Veoma je ugledan i omiljen pas.
- ŠI-CU je bio ljubimac i razmaženi dvorski pas.
- Simpatican mali pas uvek spreman na kontakt.
- Nerado samuje zatvoren u kuci, voli da prati svog gospodara i da bude stalno sa njim.
- ŠI-CU je pravi carski pas - traži mesto na fotelji a nocu bi se rado zavukao u krevet, kad gazde ne bi bile energicne.
- Svestan je sebe i lepote svog krzna.
- ŠI-CU uvek naglašava izvesnu aroganciju, kao da je svestan svog porekla i lepote.
- ŠI-CU je velicanstven pas.
- Relativno je miran pas.
- ŠI-CU je drcan pas, ponosit, elegantan, lep, raskošan, temperamentan, razigran, živahan.
- ŠI-CU je prijateljski raspoložen i druželjubiv, iz toga treba izuzeti nepoznate osobe dok ih ne upozna, a to cini veoma brzo.
- ŠI-CU je privržen vlasniku i veoma odan.
- Idealan pas današnjice.
- Jedan od najpopularnijih patuljastih rasa pasa.
- ŠI-CU nije lajav pas - laje samo kad je to potrebno i tada je pravi alarm u kuci.
- U novije vreme su vršena veoma strucna ispitivanja velikog broja pasa raznih rasa pa je ŠI-CU na toj listi na mestu broj 12 kao najbolji pas cuvar (iz literature knjige "Inteligencija pasa-savest i sposobnosti rasa) od Stenley Goren-a.
KARAKTERISTIKA RASE ŠI-CU PO STANDARDU:
- Inteligentan, živahan, oprezan, dobrog zdravlja
NARAV:
- Veoma oprezan, uravnotežen, u odnosu na strance u svakom slucaju nešto povuceniji tj. prijateljski i nezavistan.
- Ko jednom zavoli ŠI-CUA celog života ostaje zaljubljenik te rase.
Ovo sam ja dok muvam drugaricu [Kovrdzavi Bison]...
http://ultraphoto.org/images/0ohldag3b2i6157wv0k4.png http://ultraphoto.org/images/1wmqvnq4pgpkd8mtgpd.png
http://ultraphoto.org/images/lscfchq44cktx7atsejf.png http://ultraphoto.org/images/sjzkmeie4ohd2su3qpp0.png
moj pokojni ljubimac... :(
http://ultraphoto.org/images/wmkyfj5g4ztbx7gw32.jpg
nazalost od danas moj kucni ljubimac nije vise ziv , posle 12 godina otisao je na drugi svet
Definitivno najbolji ,najverniji i najiskreniji prijatelj u mom zivotu bio je crnobeli sarplaninac. Kucni ljubimac i cuvar koji na zalost odavno pociva u vecnom lovistu. Kasnije je bila jedna umiljata lukava mackica engleske rase Klara,koja je takodje otisla u vecita lovista. Ostale su uspomene i zal, sto su najbolji prijatelji s^one strane horizinta.paloma
Pozdrav svima, pogotovo ljubiteljima mačaka.
MAČKE su moji ljubimci. Zapravo ja se trudim da one mene zavole a ja njih obožavam i onda kada me ne primećuju.
Attachment 173
Attachment 174
Attachment 175 moje korisničko ime sam pozajmila od jedne moje ljubimice.Mrvica je siva tigrasta maca sa zelenim okicama.
Ova zlatno smeđa tigrica je moja uobražena ljubimica Saca. A mala prcasta Ljubica maca iz komsiluka, naj. maza medju macama. A imam ih jos puno, puno.
Na žalost neke samo u sećanju.
Moj ljubimac je Nemački Ovčar..da najpre kažem nešto o njoj...ima mnogo toga da se piše o ovoj rasi al da ne dužim toliki text hehe..
NEMACKi OVCAR potice od starog nemackog psa Hofwachtera.Prvi put se pojavljule 1704 godine na dvoru kralja Leopolda1.Konacan oblik posle dugogodisnje selekcije dao je Mens Emil Frederic von Stephantiz.1899 godine amateri osnovali prvo drustvo NO koje je brojalo vise od 30000 clanova ,rasporedjenih u stotinak klubova.Standardizaciju NO zapocinje konjicki kapetan Maks Emil Frederich von Stephanic.Zajedno sa prijateljem Arturom Majerom 1899 osnivaju klub NO.Pri uzgoju Stephanic daje prednost karakteru nad izgledom.Kao osnovu postavio je psihicku stabilnost i korisnost.
Prvi pas upisan u knjigu NO bio je Horand von Grafrath koji se prvobitno zvao Hektor von Linksrhein.
evo par sličica od mojih kolega :) mala je Sindi 4 meseca a veliki Grof sad ima godinu i 2 meseca :)
http://img534.imageshack.us/img534/9014/04112011258.jpg
http://img412.imageshack.us/img412/1353/29112011310.jpg
http://img405.imageshack.us/img405/4558/02112011257.jpg
http://img217.imageshack.us/img217/2438/05082011008.jpg
http://img846.imageshack.us/img846/159/09092011122.jpg
http://img265.imageshack.us/img265/2295/05082011009.jpg
i jedna zajednička :)
http://img88.imageshack.us/img88/8351/18102011221.jpg
Moj kucni ljubimac kad je bio mali
http://s18.postimage.org/45ggqbv7t/B...hersssssss.jpg
http://s15.postimage.org/k1tncgjhn/Black_panthers.jpg
a ova kad je porastaohehe))hehe))hehe))hehe))
Ja imam pekinezera, inace mnogo volim zivotinje, pogtovo pse!
Ja imam macka zoco se zove,isti garfild je ,presladak ...moram ga slikat da posatvim sliku :)
Moj ljubimac i mezimac je macak Tigar. ima zelene oci i crno bele pruge po celom telu. Nije star tek mu je godina dana a vec je toliko pametan da je to ludnica. Svaki posao koji obavljam on mora biti tu. Ne da mi pomognee nego da me sa interesovanjem gleda i uziva. Volim ga mnogo. I on mene.Kad odlazim u kupovinu i on ce poci pa nas slikaju na mobilne jer to kazu nisu nikada do sada videli.. Doveo si je devojku koju sam ja prozvao Jula. Ona odlazi u vecernje sate kuci a preko dana se zabavljaju kao mala deca. On nikada nije nista pojeo sam. Uvjek ceka dok se ona nahrani pa tek onda on prilazi hrani.Jula je crno-bela i prilicno mi se dopada samo steta sto je imala operaciju pa nemoze imati male.Zao mi je. Srecni smo svi troje i uzivamo radosti koje svakodnevno donose po koju novu dogodovstinu.
Najcesce bolesti pasa
DIJABETES
Usled nepravilnog rada gušterače, kod pasa dolazi do nastanka šećerne bolesti. Karakteristični simptomi bolesti su: žeđ, obilno mokrenje, mršavljenje, teško zarastanje rana i sklonost ka gnojnim procesima na koži, dah psa ima karakterističan miris na aceton. Ukoliko se bolest ne leči, pas može pasti u šećernu komu i uginuti.
Lečenje se sprovodi svakodnevnim davanjem hormona insulina uz strogi režim ishrane. Psa je moguće održati u životu oko godinu dana od trenutka postavljanja dijagnoze.
PIROPLAZMA
Piroplazma je bolest koju prenose krpelji. Zaraženi krpelji ubacuju uzročnika piroplazme u psa tokom sisanja krvi. Virus ulazi u eritrocite – crvena krvna zrnca i razara ih. Tako dolazi do smanjenja broja eritrocita i nastanka anemije. Svojim štetnim produkti, dovodi i do pojave drugih teških simptoma ko što su: visoka temperatura, žutica i crvena boja mokraće.
Lečenje je veoma uspešno, ali samo ukoliko se sa njim počne na vreme.
HRONIČNO OBOLJENJE BUBREGA
Bolest se javlja kod starijih pasa nakon infekcije Leptospira canicola bakterijom.
Pas je stalno žedan, a koža mu postaje suva. U kasnijem stadijumu bolesti počinje često da povraća, ima proliv i veoma često urinira, dah mu postaje neprijatan, urin je veoma svetle boje, gotovo vodnjikav, a u poodmaklom stadijumu bolesti, pas potpuno prestaje da urinira.
Bolest se javlja u dva stadijuma:
1) U prvom stadijumu, pas pije mnogo vode, pa na neki način uriniranjem ipak izbaci otrove iz sebe.
2) U drugom, pas koji je duže vreme preternomokrio odjednom smanjuje dnevnu količinu mokraće, ili čak prestaje potpuno da mokri. Uzrok tome je što se mokraća više ne luči u bubrezima, p tako pas više ne može da izbacuje otrove, i na taj način može doći do uremije, što dovodi do uginuća.
Psu je potrebno davati psu što je moguće više vode, dijetalno ga hraniti, pilećim mesom i pirinčem.
UPALA MOKRAĆNE BEŠIKE
Upala mokraćne bešike javlja se kao samostalna bolest, mada se može pojaviti zajedno sa upalom bubrega. Pas mokri svaki put pomalo, često zauzima stav kao da će da mokri, a pritom pokazije i znakove bola.
Veoma je važno razlikovati ovo mokrenje od mokrenja mužjaka koji iz društvenih razloga često mokri pomalo, štedi mokraću kako bi mogao obeležavati svoje prisustvo.
Upala mokraćne bešike dokazuje se laboratorijskim ispitivanjima mokraće i mora se lečiti, kako se ne bi proširila na bubrege i dovela do teških posledica.
UPALA GRKLJANA I DUŠNIKA
Sluznica grkljana i dušnika čisti udahnuti vazduh. Kada se na njoj nakupi dovoljno nečistoće, pas je kašljem izbacuje napolje. Zagušljiv i prljav vazduh povećava osetljivost sluznice koja postaje podložna bakterijskim i virusnim infekcijama.
Ukoliko dođe do infekcije, dolazi do oticanja sluznice i pas ima stalni nagon za kašljem. Ukoliko se infekcija ne leči, može se proširiti na pluća i dovesti do upale.
UPALA PLUĆA
Pneumonija, upala pluća, je infektivno obolenje pluća kojeg izazivaju virusi, bakterije i gliste. Simptomi su: visoka temperatura, otežano disanje, kašalj, pokuljenost, gubitak apetita. Ukoliko prislonite svoje uvo na grudi psa, čućete zvuke nalik škripanju.
Psa je potrebno što pre odvesti kod veterinara.
AKUTNA UPALA SREDNJEG UHA
Kod pasa sa padajućim ušima je sprečeno provetravanje unutrašnjosti uha, pa se stvara topla i vlažna sredina koja pogoduje razvoju bakterija. Posle dužeg vremena nastaje infekcija, prilikom koje pas trese glavom, gubi ravnotežu ili hoda u krug sa glavom zabačenom u jednu stranu i tada možete posumnjati na upalu uha.
Psa je potrebno što pre odvesti kod veterinara jer ako se infekcija proširi na mozak izaziva jak encefalitis i smrt.
Kako do infekcije ne bi dolazilo, potrebno je vršiti redovan preglede unutrašnjosti uha, šišati dlake oko uveta, a sav višak ušne masti koja je uglavnom tamnosmeđe boje i masno mrvičasta, uklonite štapićem za uši.
Ne gurajte štapić u kanal uveta jer možete probiti bubnu opnu ako se pas mrdne!
UPALA MOZGA
Virus koji izaziva upalu mozga, kako pasa tako i ljudi, prenose krpelji. Početak bolesti označen je jakim nemirom, koga pas izražava stalnim uzbuđenim lajanjem. Nakon par dana, pas postaje pospan, zapada u dubok san koji traje 3 – 4 dana.
U većini slučajeva pas se nakon tog vremena budi i kroz nekoliko dana više ne pokazuje nikakve smetnje. Međutim, pojedini psi se više i ne probude.
U toku same bolesti, dolazi do poremećaja rada nekih vitalnih organa.
Lečenje se svodi na smirivanje uzbuđena u prvoj fazi bolesti i na održavanje životnih funkcija za vreme dubokog sna.
izvor;mojaoaza.com
Bolesti kod macaka
Mačja kalicivirusna infekcija
Mačja kalicivirusna infekcija je najčešća zarazna virusna bolest gornjih dišnih putova kod mačaka. Blaže je naravi od virusnog rinotraheitisa i rijetko izaziva ozbiljne komplikacije. Prenosi se direktnim kontaktom sa slinom, iscjetkom iz očiju i nosa (ponekad i izmetom) zaražene mačke.
Bolest počinje curenjem iz nosa i suzenjem, gubitkom apetita i povišenom temperaturom. Kihanje nije tako karakteristično kao za rinotraheitis, ali su zato karakteristični ulkusi i otvorene rane u ustima. Mogu se pojaviti i rane na vrhu nosa koje izgledaju kao ogrebotine. Mačka može šepati zbog bolova u zglobovima i mišićima. Simptomi i tijek bolesti slični su gripi kod ljudi, pa se često ova bolest naziva mačjom gripom.
Kalicivirus je otporan na mnoge dezificijense i može preživjeti izvan tijela mačke 8 do 10 dana, tako da ga možemo pronaći u mačjim posudama i stvarima čak i poslije temeljitog čišćenja.
Mnoge mačke ostaju zaražene godinama iako ne pokazuju nikakve simptome bolesti i predstavljaju pritajene nositelji bolesti. Kalicivirus je često prisutan kod mačića, u kućanstvima s više mačaka i u mačjim azilima. Vrlo često dolazi u kombinaciji s herpesvirusom.
Preventiva igra važnu ulogu u sprečavanju infekcije i kontroli širenja ove bolesti. Mačići se vakciniraju u dobi od 8-9 tjedana, a potom revakciniraju u dobi od 12 tjedana. Vakcina je kombinirana i osim za mačju kalicivirusnu infekciju pruža zaštitu i protiv rinotraheitisa i panleukopenije.
izvor; Forum Šapice
Virusni rinotraheitis mačaka
OPIS BOLESTI
Virusni rinotraheitis mačaka (Feline Viral Rhinotracheitis - FVR) je febrilna, vrlo kontagiozna bolest koja se pojavi iznenada. Očituje se konjunktivitisom, suzenjem, iscjetkom iz nosa, hunjavicom, kihanjem i vidljivim promjenama na prednjim zračnim prohodima. Uzročnik je herpesvirus - mačji tip 1 (Feline herpesvirus - FHV-1).
Izvor infekcije je bolesna mačka. Postoje i klinički inaparentne infekcije (klinički nevidljive, bez prisutnosti simptoma), koje omogućuju neprimjetno širenje uzročnika. Virus se izlučuje iscjetkom iz očiju i nosa te slinom. Moguće ga je izolirati iz tonzila i pluća bolesne životinje. U životinji koja je u rekonvalescenciji virus perzistira dosta dugo. Obolijevaju samo mačke i virus se ne prenosi na druge životinje.
TIJEK BOLESTI
Inkubacija traje 2-5 dana. Tijek i težina bolesti mogu biti vrlo različiti - od inaparentnih oblika pa do uginuća. Naročito osjetljive su mlade životinje, u kojih morbiditet može biti do 100%. Zbog dugotrajnog perzistiranja virusa u životinja u rekonvalescenciji moguće su iznenadne recidive zbog djelovanja različitih činilaca, čiju genezu je nemoguće objasniti.
Bolest se očituje groznicom, slinjenjem, konjuktivitisom, obilnim okulonazalnim iscjetkom koji može začepiti nosnice i slijepiti očne kapke, hunjavicom, kihanjem i promjenama na prednjim dišnim prohodima, zbog čega mačke otežano dišu, ne jedu i gube na tjelesnoj težini. Dlaka im je nakostriješena.
Ova bolest dovodi do poremećaja pulmonarnih obrambenih mehanizama, predisponirajući mačke za sekundarne bakterijske infekcije. Sekundarne infekcije najčešće su uzrokovane bakterijama Pasteurella multocida, Bordatella bronchoseptica, Streptococcus sp. i Mycoplasma felis, a mogu uzrokovati kronični gnojni rinitis i konjuktivitis, upalu porebrice, pa i pneumoniju. Respiratorne posljedice mogu dovesti do lize konhalnih kostiju, što dalje može dovesti do potpunog gubitka konha, te do permanentnog oštećenja olfaktornog epitela. Uz respiratorna oštećenja herpes virus također izaziva ulcerativni keratitis, hepatičnu nekrozu, u gravidnih mačaka pobačaj i pojavu mrtvorođenih. Virus može biti latentno prisutan i u ganglijima. Većina mačaka koje se oporave od rinotraheitisa postaju nosioci i izlučuju virus, bilo spontano ili nakon stresa. Osjetljive mačke, osobito mačići s niskim materinim imunitetom, inficiraju se nakon kontakta s oboljelim mačkama (virus izlučuju putem iscjetka iz nosa i očiju, te slinom) ili s mačkama u rekonvalescenciji, a isto tako i u kliničkim inaparentnim infekcijama koje omogućuju neprimjetno širenje virusa.
Bolest može potrajati 3 tjedna ili dulje, a tada mačka ugine. Većina životinja ipak ozdravi u toku 2 tjedna od početka bolesti.
TERAPIJA
Temelj terapije je održavanje prohodnosti dišnih puteva inhaliranjem mukolitičkih tvari, kako bi mačka mogla nesmetano disati. Dehidraciju suzbijamo fiziološkom otopinom intravenoznim putem ili u lakšim slučajevima oralno rehidracijskim otopinama. Sekundarne bakterijske infekcije suzbijaju se antibioticima širokog spektra. Jedan od njih je amoksicilin + klavulanska kiselina, oksitetraciklin (odrasle mačke). Lokalno se primjenjuju antibiotske masti i kapi za oči, najčešće su to Tobrex ili Chloramphenicol. Isto tako je važna potpora imunološkom sustavu vitaminima A, B-kompleksom i vitaminom C.
PREVENCIJA
Preventiva igra važnu ulogu u sprečavanju infekcije i kontroli širenja bolesti. Mačići se vakciniraju u dobi od 8-9 tjedana, a potom revakciniraju u dobi od 12 tjedana. Svake godine mačke se revakciniraju kombiniranom vakcinom koja osim za rinotraheitis pruža zaštitu i protiv panleukopenije i mačje kalicivirusne infekcije (blaže respiratorne bolesti mačaka od rinotraheitisa). Vakciniraju se isključivo zdrave mačke, jer u protivnom može doći do neželjenih efekata.
Izvor: Slavko Cvetnić - Virusne bolesti životinja i web stranice Pet centra
MAČJE ZARAZNE BOLESTI RETROVIRUSIMA
Virus mačje leukemije
FeLV spada u porodicu retrovirusa i jedan je od najvažnijih uzročnika zaraznih bolesti mačaka. U istu porodicu spada i virus mačje imunodeficijencije - FIV.
FeLV je kontagiozan, ali izuzetno osjetljiv na vanjske utjecaje (toplina, sušenje), pa je za prijenos bolesti potreban dugotrajan bliski kontakt. Izlučuje se slinom i suzama, a vjerojatno i urinom i fecesom. Najčešći način prijenosa je preko sline i to lizanjem, grizenjem, zajedničkim posuđem i košarama. FeLV se prenosi i transfuzijom krvi , pa je neophodno da se svi davatelji testiraju na FeLV. Uobičajena sredstva za čišćenje virus ubijaju vrlo brzo.
KLINIČKI ZNAKOVI
FeLV izaziva veći broj kliničkih simptoma degenerativnih ili zaraznih bolesti, kao što su anemija, bolesti jetre, bolesti crijeva, bolesti reproduktivnog sistema, te može izazvati maligne promjene na pr. limfosarkom i leukemiju. Mnoge mačke pate od imunodeficijencije, a posljedično tome i drugih bolesti, čija klinička slika ovisi o zahvaćenom organu ili organskom sustavu, što u praksi znači da svaka dugotrajna kronična bolest izaziva sumnju na FeLV.
Te su životinje imunokompromitirane, te su osjetljive i na veći broj drugih infektivnih bolesti, pa često boluju od kroničnih respiratornih infekcija, kroničnog stomatitisa i gingivitisa, zaraznog peritonitisa i raznih drugih poremećaja.
Četiri su moguća ishoda nakon kontakta sa virusom :
1) oko 30% mačaka razvije imunitet i bolest se povlači. Ove mačke postaju prirodno imune neodređeni period vremena.
2) u oko 40% mačaka virus bude uspješan i razvije kliničku bolest, a mačke postaju perzistentno inficirane, te izlučuju virus.
3) u oko 30% slučajeva virus se "sakrije" u koštanu srž do otprilike 30 mjeseci. Ove životinje također ne razviju imunitet, ali ne budu odmah perzistentno inficirane. S vremenom ove životinje ili prebole bolest ili postanu stalno inficirane.
4) u nekih mačaka, u otprilike 5-10%, može se razviti latentna infekcija, kod kojih se virus vjerojatno "skriva" u koštanoj srži, no one rijetko postaju zarazne i velika je vjerojatnost da neće razviti bolest.
Mačke pozitivne na FeLV mogu živjeti nekoliko godina do nekoliko mjeseci. U puno slučajeva eutanazija nije jedino rješenje, jer se uz dobru suradnju veterinara i vlasnika može životinji omogućiti potrebna kvaliteta života. Važno je da se takva mačka drži izoliranom, i to ne samo jer predstavlja izvor zaraze za druge mačke, već da se onemogući prijenos drugih zaraznih bolesti na FeLV pozitivnu mačku, s obzirom da je imunološki status poremećen. Mlade životinje, osobito one do 4mj. starosti, vrlo su osjetljive na FeLV, jer nemaju u potpunosti razvijen imunološki sustav.
DIJAGNOSTIKA
Za dokazivanje FeL virusa, danas postoje dva najčešća tipa testova : ELISA (enzyme-linked immunosorbent assay), koji predstavlja screening test (može se nabaviti u obliku kitova, te je tako pogodan za brzo testiranje na terenu) i IFA (immunofluorescence assay, tzv. Hardy-test) koji predstavlja "potvrdni" test i obavlja se u referentnim laboratorijima.
Oba testa detektiraju proteinsku komponentu samog virusa, ili slobodnog u serumu i tjelesnim izlučevinama (ELISA) ili vezanog u bijelim krvnim stanicama (IFA).
IFA pozitivne životinje ostaju pozitivne do kraja života, jer pozitivan IFA test znači da je virus zahvatio koštanu srž, dok ELISA pozitivne mačke ne moraju postati infektivne, jer taj test obuhvaća viruse i u primarnoj viremiji, dok virus još nije ušao u koštanu srž, kada imunološki sistem još ima mogućnost eliminirati virus iz organizma.
Negativni FeLV testovi ne znače da životinja nije nikad bila u kontaktu sa virusom, odnosno da nije razvila imunitet, s obzirom da se ovim testovima dokazuje prisutnost samog antigena, a ne antitijela.
Preporuka je da se na FeLV testiraju sve mačke, jer ovaj virus izaziva bolesti i smrti u mačaka više nego bilo koja druga bolest ili stanje. Testiranje valja provoditi bez obzira ne cjepljenje. Testiranje treba izvrštiti IFA metodom, ali obavezno dva puta u razmaku od 3mj., s obzirom da je moguće da u ranim stadijima bolesti životinja bude IFA negativna. Isto tako, preporuča se da se u kućanstvo ne uvodi mačka bez tromjesečnog perioda čekanja, u kojem ta životinja mora biti dva puta IFA negativna.
TERAPIJA
Osnova liječenja je izolacija mačke od drugih životinja, odnosno drugih zaraznih bolesti. Od velike važnosti je i kvalitetna prehrana, redukcija stresa, redovita dehelmintizacija i cijepljenja protiv drugih zaraznih bolesti, te promptno liječenje bilo kakvih simptoma čim se oni jave.
Od lijekova se mogu primjenjivati antivirusni lijekovi (kao na pr. AZT), no oni izazivaju niz ozbiljnih nuspojava, pa je tako njihova primjena upitna, no preporučuje se primjena imunostimulansa, kao što je npr. interferon.
Postoje eksperimentalni protokoli koji kombiniraju AZT sa imunostimulansima (Interferon, Propionbacterium acnes).
Moguća je i primjena kortizona (Prednisolon), jer oni smanjuju broj abnormalnih limfocita u cirkulaciji, osim toga Prednisolon direktno djeluje na stanice nekih tumora (npr. limfosarkoma). Kod primjene kortizona od izuzetne je važnosti znati da oni djeluju supresivno na imunološki sistem, te da su takve životinje osobito osjetljive na druge infekcije.
Specifični karcinomi vezani uz FeLV imaju svoj protokol liječenja, no u slučajevima takvih karcinoma preživljavanje je vrlo slabo.
PREVENCIJA
Danas postoji veći broj vakcina za FeLV. Proizvode se kao monovalentna ili polivalentna cjepiva (kombinacija FeLV sa drugim zaraznim bolestima). U cjepivu se koristi inaktivirani ("mrtav") cijeli virus ili virusni protein odgovoran za stvaranje imunološkog odgovora.
U prosjeku, cjepivo zaštićuje u 80-90% slučajeva. Za sve vakcine preporučeno je dvokratno davanje u razmaku od 2-4 tjedna. Cjepiti počinjemo u dobi od 8-9 tjedana starosti. Preporuča se i godišnja revakcinacija, tzv. "booster" vakcinacija.
Autor teksta: Larissa Steinberger dr.vet.med./Forum Šapice
MAČJE ZARAZNE BOLESTI RETROVIRUSIMA
Virus mačje leukemije
FeLV spada u porodicu retrovirusa i jedan je od najvažnijih uzročnika zaraznih bolesti mačaka. U istu porodicu spada i virus mačje imunodeficijencije - FIV.
FeLV je kontagiozan, ali izuzetno osjetljiv na vanjske utjecaje (toplina, sušenje), pa je za prijenos bolesti potreban dugotrajan bliski kontakt. Izlučuje se slinom i suzama, a vjerojatno i urinom i fecesom. Najčešći način prijenosa je preko sline i to lizanjem, grizenjem, zajedničkim posuđem i košarama. FeLV se prenosi i transfuzijom krvi , pa je neophodno da se svi davatelji testiraju na FeLV. Uobičajena sredstva za čišćenje virus ubijaju vrlo brzo.
KLINIČKI ZNAKOVI
FeLV izaziva veći broj kliničkih simptoma degenerativnih ili zaraznih bolesti, kao što su anemija, bolesti jetre, bolesti crijeva, bolesti reproduktivnog sistema, te može izazvati maligne promjene na pr. limfosarkom i leukemiju. Mnoge mačke pate od imunodeficijencije, a posljedično tome i drugih bolesti, čija klinička slika ovisi o zahvaćenom organu ili organskom sustavu, što u praksi znači da svaka dugotrajna kronična bolest izaziva sumnju na FeLV.
Te su životinje imunokompromitirane, te su osjetljive i na veći broj drugih infektivnih bolesti, pa često boluju od kroničnih respiratornih infekcija, kroničnog stomatitisa i gingivitisa, zaraznog peritonitisa i raznih drugih poremećaja.
Četiri su moguća ishoda nakon kontakta sa virusom :
1) oko 30% mačaka razvije imunitet i bolest se povlači. Ove mačke postaju prirodno imune neodređeni period vremena.
2) u oko 40% mačaka virus bude uspješan i razvije kliničku bolest, a mačke postaju perzistentno inficirane, te izlučuju virus.
3) u oko 30% slučajeva virus se "sakrije" u koštanu srž do otprilike 30 mjeseci. Ove životinje također ne razviju imunitet, ali ne budu odmah perzistentno inficirane. S vremenom ove životinje ili prebole bolest ili postanu stalno inficirane.
4) u nekih mačaka, u otprilike 5-10%, može se razviti latentna infekcija, kod kojih se virus vjerojatno "skriva" u koštanoj srži, no one rijetko postaju zarazne i velika je vjerojatnost da neće razviti bolest.
Mačke pozitivne na FeLV mogu živjeti nekoliko godina do nekoliko mjeseci. U puno slučajeva eutanazija nije jedino rješenje, jer se uz dobru suradnju veterinara i vlasnika može životinji omogućiti potrebna kvaliteta života. Važno je da se takva mačka drži izoliranom, i to ne samo jer predstavlja izvor zaraze za druge mačke, već da se onemogući prijenos drugih zaraznih bolesti na FeLV pozitivnu mačku, s obzirom da je imunološki status poremećen. Mlade životinje, osobito one do 4mj. starosti, vrlo su osjetljive na FeLV, jer nemaju u potpunosti razvijen imunološki sustav.
DIJAGNOSTIKA
Za dokazivanje FeL virusa, danas postoje dva najčešća tipa testova : ELISA (enzyme-linked immunosorbent assay), koji predstavlja screening test (može se nabaviti u obliku kitova, te je tako pogodan za brzo testiranje na terenu) i IFA (immunofluorescence assay, tzv. Hardy-test) koji predstavlja "potvrdni" test i obavlja se u referentnim laboratorijima.
Oba testa detektiraju proteinsku komponentu samog virusa, ili slobodnog u serumu i tjelesnim izlučevinama (ELISA) ili vezanog u bijelim krvnim stanicama (IFA).
IFA pozitivne životinje ostaju pozitivne do kraja života, jer pozitivan IFA test znači da je virus zahvatio koštanu srž, dok ELISA pozitivne mačke ne moraju postati infektivne, jer taj test obuhvaća viruse i u primarnoj viremiji, dok virus još nije ušao u koštanu srž, kada imunološki sistem još ima mogućnost eliminirati virus iz organizma.
Negativni FeLV testovi ne znače da životinja nije nikad bila u kontaktu sa virusom, odnosno da nije razvila imunitet, s obzirom da se ovim testovima dokazuje prisutnost samog antigena, a ne antitijela.
Preporuka je da se na FeLV testiraju sve mačke, jer ovaj virus izaziva bolesti i smrti u mačaka više nego bilo koja druga bolest ili stanje. Testiranje valja provoditi bez obzira ne cjepljenje. Testiranje treba izvrštiti IFA metodom, ali obavezno dva puta u razmaku od 3mj., s obzirom da je moguće da u ranim stadijima bolesti životinja bude IFA negativna. Isto tako, preporuča se da se u kućanstvo ne uvodi mačka bez tromjesečnog perioda čekanja, u kojem ta životinja mora biti dva puta IFA negativna.
TERAPIJA
Osnova liječenja je izolacija mačke od drugih životinja, odnosno drugih zaraznih bolesti. Od velike važnosti je i kvalitetna prehrana, redukcija stresa, redovita dehelmintizacija i cijepljenja protiv drugih zaraznih bolesti, te promptno liječenje bilo kakvih simptoma čim se oni jave.
Od lijekova se mogu primjenjivati antivirusni lijekovi (kao na pr. AZT), no oni izazivaju niz ozbiljnih nuspojava, pa je tako njihova primjena upitna, no preporučuje se primjena imunostimulansa, kao što je npr. interferon.
Postoje eksperimentalni protokoli koji kombiniraju AZT sa imunostimulansima (Interferon, Propionbacterium acnes).
Moguća je i primjena kortizona (Prednisolon), jer oni smanjuju broj abnormalnih limfocita u cirkulaciji, osim toga Prednisolon direktno djeluje na stanice nekih tumora (npr. limfosarkoma). Kod primjene kortizona od izuzetne je važnosti znati da oni djeluju supresivno na imunološki sistem, te da su takve životinje osobito osjetljive na druge infekcije.
Specifični karcinomi vezani uz FeLV imaju svoj protokol liječenja, no u slučajevima takvih karcinoma preživljavanje je vrlo slabo.
PREVENCIJA
Danas postoji veći broj vakcina za FeLV. Proizvode se kao monovalentna ili polivalentna cjepiva (kombinacija FeLV sa drugim zaraznim bolestima). U cjepivu se koristi inaktivirani ("mrtav") cijeli virus ili virusni protein odgovoran za stvaranje imunološkog odgovora.
U prosjeku, cjepivo zaštićuje u 80-90% slučajeva. Za sve vakcine preporučeno je dvokratno davanje u razmaku od 2-4 tjedna. Cjepiti počinjemo u dobi od 8-9 tjedana starosti. Preporuča se i godišnja revakcinacija, tzv. "booster" vakcinacija.
Autor teksta: Larissa Steinberger dr.vet.med.//Forum Šapice
MAČJE ZARAZNE BOLESTI KORONAVIRUSIMA
Mačji koronavirusni enteritis
Mačji koronavirusni enteritis (Feline Coronavirus Enteritis - FCE) je zarazna bolest mačaka uzrokovana virusom iz porodice coronavirusa (Feline Coronavirus - FCoV). Mačji koronavirus uzrokuje i izrazito tešku zaraznu bolest mačaka mačji zarazni peritonitis (Feline Infectious Peritonitis - FIP). Postoje tri viđenja zašto kod nekih mačaka coronavirus izazove enteritis, a kod drugih FIP. Prvo kaže da su u igri dva soja koronavirusa. Izrazito virulentni i patogeni soj - virus mačjeg zaraznog peritonitisa (Feline Infectious Peritonitis Viruse - FIPV) i puno benigniji (nevirulentni ili slabo virulentni) - mačji crijevni koronavirus (Feline Enteric Coronavirus - FECV). Drugo viđenje istog problema kaže da kod određenog broja zaraženih mačaka FECV mutira u FIPV, ali razlog te mutacije nije poznat. Treće viđenje je da u biti nema posebne razlike između FIPV-a i FECV-a per se, nego samo razlika u načinu odgovora imunološkog sustava kod pojedine mačke.
Mačji koronavirusni enteritis je crijevna bolest koja rezultira proljevom. Proljev može biti različitog intenziteta i trajanja. Najugroženiji su mačići do 12 tjedana starosti, a bolest se može ponavljati više puta kod iste mačke. Neke mačke nakon ozdravljenja ostaju nositelji virusa cijeli život. Bolest je česta u kućanstvima s više mačaka, a naročito u mačjim azilima. Prognoza je jako dobra, a liječenje se sastoji od dijetalne prehrane (kako bi se rasteretila upalno promijenjena i osjetljiva sluznica crijeva) i nadoknade izgubljene tekućine i elektrolita (kako bi se izbjegla dehidracija kod jačih proljeva).
izvor; Forum Šapice
MAČJE ZARAZNE BOLESTI KORONAVIRUSIMA
Mačji zarazni peritonitis
OPIS
Mačji virusni peritonitis (Feline Infectious Peritonitis - FIP) je zarazna bolest mačaka uzrokovana virusom iz porodice coronavirusa (Feline Coronavirus - FCoV). Postoje tri viđenja zašto kod nekih mačaka coronavirus izazove prolazno blago oboljenje u vidu proljeva, a kod drugih FIP. Prvo kaže da su u igri dva soja koronavirusa. Izrazito virulentni i patogeni soj - virus mačjeg zaraznog peritonitisa (Feline Infectious Peritonitis Viruse - FIPV) i puno benigniji (nevirulentni ili slabo virulentni) - mačji crijevni koronavirus (Feline Enteric Coronavirus - FECV). Drugo viđenje istog problema kaže da kod određenog broja zaraženih mačaka FECV mutira u FIPV, ali razlog te mutacije nije poznat. Treće viđenje je da u biti nema posebne razlike između FIPV-a i FECV-a per se, nego samo razlika u načinu odgovora imunološkog sustava kod pojedine mačke.
Ime virusni zarazni peritonitis pomalo navodi na pogrešan zaključak: FIP u biti nije peritonitis tj. upala potrbušnice nego vaskulitis tj. upala i nekroza stijenke krvnih žila, pa bi ispravniji naziv bolesti bio mačji koronavirusni vaskulitis.
KLINIČKA SLIKA
Vrijeme od unošenja uzročnika u organizam, pa do pojave prvih znakova bolesti (inkubacija) iznosi oko 120 dana , a razvoj bolesti je veoma spor. Bolest je gotovo uvijek smrtonosna.
Postoje dvije forme bolesti - mokra i suha. Kod mokre forme je karakterističan ascites - nakupljanje tekućine u trbušnoj šupljini. Tekućina se može nakupljati i u prsnoj šupljini što kod mačke uzrokuje probleme s disanjem. Zbog stvaranja ascitesa dolazi do povećanja opsega trbuha. Kod punkcije dobije se karakteristična žuta mutna ili flekava viskozna tekućina koja upućuje na dijagnozu FIP-a. Suha forma bolesti ima nespecifičnu simptomatologiju. Ostali simptomi obje forme bolesti su trajna vrućica, dehidracija, ponestatak apetita, mršavljenje, slabokrvnost, bezvoljnost.
Primjećeno je da su mnoge mačke prije izbijanja bolesti doživjele veći stres i to 2 do 4 tjedna prije izbijanja mokre forme te do godinu dana prije izbijanja suhe forme FIP-a. FIP se najčešće pojavljuje kod mladih mačaka (od 6 mjeseci do 2 godine) iz zajednica s više mačaka ili mačjih kolonija iako se može pojaviti i kod starijih kućnih ljubimaca.
Sama bolest počinje, baš kao i mnoge druge bolesti, s odbijanjem hrane, bezvoljnošću i visokom temperaturom. Odbijanje hrane nije povezano samo s manjkom apetita nego i s poteškoćama žvakanja i gutanja. Mačka nestrpljivo očekuje hranu, ali kad počne žvakati ponekad počinje sliniti, teško guta i to tek nakon nekoliko pokušaja. Već nakon nekoliko zalogaja odmiče se od hrane kao da joj se gadi. Kod mokre forme bolesti prevladavaju simptomi probavnog trakta. Proljev se smjenjuje s opstipacijom, s time da u kasnijem tijeku bolesti prevladava opstipacija. Može se javiti i povraćanje. Ukoliko postoji nakupljanje vode i u plućima uz to se javljaju i problemi s disanjem. Kod uznapredovale bolesti mačka jako mršavi, javljaju se simptomi anemije i dehidracije. Može se javiti i žutica, kao i simptomi insuficijencije bubrega.
Suha forma je kroničnijeg tijeka od akutnije mokre forme, a zbog izostanka ascitesa još ju je teže prepoznati. Rjeđa je od mokre forme. Često se uz suhu formu pojavljuje žutica, a mogu se pojaviti i određene promjene na očima (šarenica mijenja boju, pojavljuje se krvarenje u oku, teški konjuktivitis i sl.). Kod određenog broja mačaka pojavljuju se i problemi s centralnim nervnim sustavom (pareze, grčevi, epileptični napadi...), kao i promjene na pojedinim unutarnjim organima (jetra, bubrezi, gušterača...) u obliku tumorskih čvorova, pa su i simptomi bolesti vezani uz mjesto pojave čvora.
NAČIN PRENOŠENJA
Bolesne mačke izlučuju virus mokraćom, slinom i izmetom, a mačke u laktaciji mlijekom što je značajan izvor zaraze za mladunčad na sisi. Moguća je i tzv. intrauterina infekcija, gdje se mladunčad inficira još u majčinoj utrobi. Postoje zaražene mačke kod kojih FIPV nikad ne izazove FIP, ali one ostaju njegovi stalni nositelji i mogući prenosnici na druge mačke.
Bolest se ne javlja eksplozivno u vidu epidemije čak niti u kućnim zajednicama s više mačaka ili mačjim kolonijama kod bliskog suživota više mačaka. Oboljevaju uvijek pojedinačne životinje u duljim vremenskim razmacima. Izbijanju bolesti doprinosi stres u vidu cijepljenja, kastracije ili neke druge operacije, kao i promjene mjesta boravka. Istovremena infekcija s virusom mačje leukemije (FeLV) može također pospješiti izbijanje FIP-a.
DIJAGNOZA
FIP je bolest koju je teško dijagnosticirati, a naročito u početnom stadiju. Posebno je teško dijagnosticirati suhu formu bolesti jer su simptomi karakteristični za mnoge druge bolesti i stanja, a izostaje ascites karakterističan za mokru formu bolesti. Na bolest se može posumnjati ukoliko uz povišenu temperaturu dolazi do povećanja obujma trbuha. Često je konačnu dijagnozu suhe forme moguće napraviti tek nakon smrti mačke.
TERAPIJA I ZAŠTITA
Nije poznat nikakav učinkovit tretman nakon što se jave simptomi. Bolest traje od 2 tjedna do 2 mjeseca. Najčešće životinje ugibaju tijekom petog tjedna bolesti.
Postoji cjepivo za FIP (Primucell by Pfizer), ali kako patogeneza FIP-a još nije u potpunosti razjašnjena, efikasnost ovog cjepiva ne može se odrediti sa sigurnošću. Prema ispitivanjima efikasno je kod 50-75% mačaka koje prije cijepljenja nisu bile izložene mačjem koronavirusu (FCoV). Iako se čini da je cjepivo sigurno, zbog svoje upitne efikasnosti, ne preporuča se njegova uporaba.
FCoV može preživjeti u okolini 3-7 tjedana, no nakon 3 tjedna je broj virusa vjerojatno premalen da izazove infekciju. Uništava ga većina dezificijensa koji se koriste u domaćinstvu.
izvor; Forum Šapice
MAČJA ZARAZNA BOLEST PARVOVIRUSOM
Panleukopenija ili zarazni enteritis mačaka
1. ČLANAK O PANLEUKOPENIJI
Panleukopenija mačaka je vrlo ozbiljna, akutna bolest. Glavne značajke bolesti su visoka tjelesna temperatura, povraćanje, krvavi proljev, dehidracija te vrlo visoka smrtnost. Bolest uzrokuje virus koji je srodan parvovirusu u pasa.
Bolest se prvenstveno širi među necijepljenim macama, a prenosi se sa mace na macu direktnim kontaktom kao i kontaktom sa virusom koji je prisutan u zaraženoj okolini. Velike količine virusa bolesna maca izlučuje svojim ekskretima, a virus može ostati infektivan u okolici nekoliko godina - veoma je otporan. Virus naseljava stanice koje se brzo dijele i to prije svega epitalne stanice probavnog trakta te bijela krvna zrnca.
Tok bolesti ovisi o tome koliki broj stanica biva uništen virusom. U perakutnom obliku ne stignu se razviti nikakvi simptomi osim niske tjelesne temperature i nagle smrti unutar 24 sata. Akutni oblik je najčešći. Prvo dolazi do podizanja tjelesne temperature do 41oC, depresije, oboljela maca prestaje jesti. Nakon 24 sata počinje povraćanje, a mace povraćaju unatoč tome što ne jedu i ne piju. Nakon toga slijedi profuzni vodeni proljev koji postaje krvav. Bez intervencije u ovoj fazi bolesti smrt je neizbježna, jer se proljevom i povraćanjem gube velike količine tekućine pa dolazi do dehidracije i posljedičnog hipovolemičkog šoka. Temperatura sada postaje niska, a smrtnost iznosi od 25 do 90% oboljelih mačaka. Ukoliko bolest potraje 5 dana, a da maca ne ugine, obično uslijedi brz oporavak.
Bolest dijagnosticiramo na temelju kliničke slike te krvne slike - naime tipičan nalaz kod ove viroze jest jako nizak broj leukocita koji su također napadnuti i razoreni virusom.
Liječenje panleukopenije mora biti vrlo intenzivno kako bi bilo uspješno. Neophodna je aplikacija intravenozne infuzije kako bi se maci nadoknadila izgubljena tekućina i elektroliti. Uz to dajemo antibiotike kako bi spriječili pojavu sekundarne infekcije bakterijama. Protiv virusa nema lijeka, dakle na tok bolesti zapravo nemamo utjecaja - terapija je simptomatska. Nerijetko se dešava da se maci pogorša stanje nakon što je terapija već započeta, što izazove nepovjerenje vlasnika no treba imati na umu da na tok virusnih bolesti lijekovi nemaju utjecaja, no bez spomenute simptomatske terapije maca nema nikakve šanse.
Jedina prevencija ove bolesti jest pravovremena vakcinacija mačaka. Preporučuje se da se mace cijepe prvi puta u dobi od 10 tjedana, te se revakciniraju u dobi od 12 do 14 tjedana. Važno je da su mace prethodno očišćenje od glista i od buha. Odrasle mace cijepimo jednom godišnje.
Autor: Tamara Ferari-Muškulin dr.vet.med.
2. ČLANAK O PANLEUKOPENIJI
Virusna zarazna bolest domaće mačke, ali i zvijeri iz porodice mačaka, poznata od davnina i opisivana od raznih autora pod najrazličitijim imenima. Danas se ustalio naziv Zarazni enteritis mačaka ili Panleukopenija mačaka (Panleucopenia felis), a mnogi bolest nazivaju i mačjom kugom. Ova je zaraza raširena po cijelom svijetu, a najviše u Sjevernoj Americi. Nemali značaj ima i u Europi, pa tako i u nas. Uzročnik pripada skupini parvovirusa, tj. istoj skupini kojoj pripada i uzročnik parvoviroze pasa. Najčešće obole mlade životinje u dobi od nekoliko mjeseci, ali ponekad od ove bolesti obole i starije kućne mačke. Često su izvor infekcije veća uzgajališta mačaka.
Za širenje ove zaraze najveći značaj imaju životinje koje boluju od blagog ili klinički neprimjetnog oblika ove bolesti i koje virus izlučuju u svoju okolinu putem svih izlučevina (slina, feces, mokraća, iscjedak iz nosa i očiju, a moguće je da bolest šire buhe i ostali člankonošci koji sišu krv). Klinički znaci variraju s obzirom na to da bolest može nastupiti naglo i ubrzo smrtno završiti, a isto tako čest je i veoma blagi tijek. Najznačajniji simptom je povraćanje sluzave žućkaste tekućine pa životinja brzo dehidrira. Zbog boli u trbuhu životinja ima zgrbljen stav, žedna je, ali zbog slabosti nije u stanju piti, bolno mijauče, naročito na dodir u području želuca i zavlači se na skrovita mjesta. Proljev se javlja vrlo rijetko. Temperatura tijela je u početku bolesti vrlo visoka (40-41C), da bi kasnije pala ispod normale. Ponekad bolest prati i upala sluznice usta.
Mačka obično ugine za nekoliko dana, a one koje bolest prebole dugo se oporavljaju. Česte su komplikacije u smislu pobačaja, upale pluća i ostalih dijelova dišnog sustava ili poremećaja u rastu i razvoju životinje. Kad preboli ovu bolest životinja stječe doživotnu otpornost prema ovoj bolesti. Liječenje oboljele životinje zahtijeva puno strpljivosti i upornosti, kako veterinara, tako i vlasnika životinje, a uglavnom se svodi na suzbijanje simptoma i sekundarnih bakterijskih infekcija. Bolest se može spriječiti pravovremenim cijepljenjem životinje. Najbolje je mače cijepiti prvi put u dobi od 8 tjedana, revakcinirati u 12. tjednu, a kasnije je dovoljno mačku cijepiti jedanput godišnje.
3. ČLANAK O PANLEUKOPENIJI
Panleukopenija ili zarazni entritis mačaka (ZEM) je akutna virusna bolest domaće mačke i zvjeradi iz porodice mačaka (Felidi). Za virus su još prirodno zanimljivi Mustelidi, Procyonidi i Viveridi. Bolest se očituje povraćanjem i panleukopenijom. Uzročnik pripada parvovirusima.
Povijest
Bolest je poznata od davnine, a opisivana je pod različitim imenima. Virusnu etiologiju dokazali su VERGE i CHRISTOFORONI još 1928. god. Oni su bolest prenijeli filtratom zaraznog materijala na bolesne mačke. LAWRENCE i SYVERTON prvi dokazuju 1938. godine u mačaka s proljevom vrlo jaku leukopeniju (350 leukocita u mm3) . Na osnovi nalaza u krvi HAMON i ENDERS 1939. godine predlažu da se bolest nazove infekciozna panleukopenija (maligna panleukopenija). Bilo je prijedloga da je se nazove infekciozna agranulocitoza, infekciozna aleukocitoza, tifus mačaka i dr.
JOHANSON je 1964. godine izolirao virus na kulturi stanica mačjeg bubrega. Ishodni materijal bila je slezena leoparda, koji je uginuo od bolesti što se očitovala znakovima panleukopenije.
Geografska proširenost
Sigurnih podataka o proširenosti i učestalosti ZEM u svijetu nema. Budući da je bolest u isto vrijeme dokazana u različitim dijelovima svijeta i u više primljivih životinjskih vrsta, s pravom se može smatrati da je to svjetska zaraza. Poznato je da u Sjevernoj Americi ima enzootski karakter.
Etiologija
Virus sadržava DNK i pripada parvovirusima. Velik je 35 nm.
Virus se umnaža u kulturi bubrežnih stanica mačke. CPE se očituje stvaranjem intranuklearnih uklopina u jednom dijelu stanica. Čini se da broj stanica s uklopinama ovisi o visini titra virusa. Afinitet za bojenje tih uklopina je osebujan i različit je u različitim stadijima infekcije stanica. Takva zbivanja u stanici nisu poznata za ostale citopatogene viruse izolirane iz mačke.
Unakrsnom protekcijom in vivo i unakrsnom neutralizacijom in vitro s raznim izolatima je dokazano da postoji samo jedan antigeni tip virusa. Virus panleukopenije mačaka i virus enteritisa kanadske kune zlatice su ako ne identični a ono antigeno vrlo srodni. Rezistentan je na kloroform, eter, pH između 3 do 9, grijanje na 50°C, tripsin i fenol. U 0,2%-tnom formalinu izgubi infektivnost nakon 24 sata. U osušenoj sredini vrlo je postojan, gnjiljenje izdrži 6 dana. Izvan organizma na sobnoj temperaturi brzo propada. Glicerin i niske temperature ga konzerviraju i do 2 mjeseca.
Epizootiologija
Iako mnogi podaci još nedostaju, može se ipak na osnovi terenskih zapažanja i laboratorijskih dokaza reći da je panleukopenija mačaka vrlo raširena i jako kontagiozna zarazna bolest. Supklinička ili inaparentne infekcije su nesumnjivo uobičajene, a činjenica da se manifestna infekcija u iste životinje rijetko javlja dva puta govori o trajnoj ili doživotnoj imnunosti. Infekcije u mačića vrlo su rijetke, što je vjerojatno posljedica kolostralne imunosti. Bolest je najčešća u mačaka 3-4 mjeseca ili u starijih kućnih životinja. Odrasle "ulične" mačke gotovo redovito su rezistentne.
Trgovine životinjama ili slične ustanove čest su izvor infekcije, a u mnogih urbanim sredinama nisu rijetke epizootije ZEM. Zbog relativno velike rezistencije virusa na fizikalne i kemijske agense transmisija indirektnim kontaktom gotovo redovno ima ulogu u širenju bolesti. Direktna infekcija može uslijediti oralno. Prirodna ulazna vrata virusa mogu biti i nosni prohodi.
Pokusno je uspjelo mačke inficirati i/nazalno, i/oralno, s/c, i/dermalno, i/p i i/v. Virus je izoliran iz fecesa, crijevne sluznice, nosnih prohoda, pluća i slezene, jetre i redovito iz urina. Budući da je uspjela i/dermalana infekcija, moguće je da bolest šire buhe i ostali artropodi.
Za virus ZEM su prirodno primljivi Felidi - leopard, ris, tigar, ozelot, lav, gepard, serval, pantera, a i Mustelidi (kunoliki), Procyonidi i Viveridi.
Patogeneza
Virus primarno inficira endotelne i epitelne stanice i koncentrira se u jetri, slezeni, mezenterijalnim limfnim čvorovima i koštanoj srži. Leukopoetski sustav biva naglo oštećen, što uzrokuje leukopeniju. Ako ne dođe do uginuća, brzo se razmnože mikroorganizmi koji čine normalnu crijevnu floru mačke. To još više pogoršava stanje izazvano virusom.
Klinička slika
Inkubacija traje 4-10 dana. Klinički zankovi jako su različiti, od perakutnih do blagih. U perakutnom obliku životinja ugine, pa izgleda kao da je otrovana. Akutnu infekciju slijedi brzi tok bolesti, mačka je često dovedena na pregled in extremis i ugiba u roku od 24 sata. Obično je povraćanje tekućine ili sluzi obojene žučju najznačajniji simptom. Povraćanje se može javiti samo 2-3 puta, ali može se i ponavljati u različitim intervalima tijekom ranog stadija bolesti. To dovodi do prljanja usana i brade, a dah često ima fetilni zadah.
Životinja je jako snuždena i brzo se razvije dehidracija, uz upale oči i tup pogled oboljele životinje. Mačka zauzima pri tomu veoma često tiptičan izguren položaj (leđa kao u šarana), pokazuje da je žedna, ali nije kadra piti, pa česo sjedi ili leži klonula kraj posude za vodu. Pri palpaciji, osobito u području tankog crijeva i želuca, životinja pokazuje izrazitu bolnost. Pa i spontano oboljele mačke bolno mijauču i zavlače se u skrivene kutove, često na haldnom mjestu (npr. kupaonica). Apetit se već od početka bolesti gubi. Proljev se u pravilu kod te bolesti ne javlja.
Temperatura se kreće oko 40-41°C, rjeđe 41,5°C. Temperaturni skok ubrzo prlazi u kolaps, subnormalnu temperaturu i uginuće, već za 24-4 sati bolesti. Uporedo s dizanjem temperature naglo pada broj leukocita. Od normalno 12-15 tisuća leukocita taj broj ubrzo padne na 1000-2000 pa i manje u jednom mm3. Što je lukopenija izrazitija, to je prognoza nepovoljnija.
Urin je oskudan, intenzivne boje i veoma prodorna zadaha. Pokatkad opažamo i stomatitis, isto tako i erozije epitela na vršku jezika, što već ukazuje na pojavu sekundarne infekcije. Superponirane sekundarne virusne ili bakterijske komplikacije mogu rezultirati pneumonijom ili ostalim respiratornim simptomima.
U subakutnim slučajevima smrt nastupa oko 5. dana bolesti, dok životinje koje prežive 9-10 dana bolesti mogu preboljeti. Rekonvalescencija je dosta duga. Mortalitet u pojedinih epizootija iznosi i do 100%.
Infekcija fetusa preko placente može uzrokovati letalnaili semiletalna (preko 50%) oštećenja stanica, pa dolazi do pobačaja ili zastoja i poremetnji u razvoju. Može npr. doći do atrofije maloga mozga, a kao posljedica razvije se sindrom ataksije.
Patološke promjene
U perakutnom slučaju često je postmortalni nalaz negativan. Najčešće se nađu hiperemična područja u pojedinim dijelovima tankih crijeva, obično jejunuma ili ileuma. Punokrvnost varira od blagih prožimanja u čitavom segmentu crijeva do lokaliziranih i izoliranih područja obojenih tamnocrveno. Čitavo tanko crijevo može transvezalno kontrahirano (poput crijeva za polijevanje).
U subakutnim slučajevima nađu se hemoragije i erozije po sluznici crijeva. Mezenterijalni limfni čvorovi obično su zadebljali i edematozni. Mogu se naći također promjene nastale uslijed sekundarne infekcije. Tekuća ili polutekuća konzistencija koštane srži vrlo je signifikantna, a često se smatra i patognomoničnim nalazom. Promjene se pronalaze i na jetri, slezeni i bubrezima.
Dokaz eozinofilnih intranuklearnih uklopina u epitelnim stanicama crijeva obično se smatra potvrdom panleukopenije. Općenito su te uklopine daleko najbrojnije u stanicama Lieberkühnovih žljezda. Mogu se naći i u germinalnom sloju limfnih čvorova i u stanicama koštane srži.
Histološki je koštana srž aplastična. Promjene u krvi, a pogotovo u broju cirkulirajućih leukocita, nisu konstantne. Općenito se smatra da je dijagnostički signifikantno nađe li se 4000 ili još manje leukocita u jednom mm3. U pojedinim slučajevima broj leukocita naglo padne nakon 6-8 dana, dok je u drugim slučajevima pad postepen, s najnižom vrijednosti oko 6-8. dana bolesti. Većina mačaka na dna smrti ima od 2000 do 200 leukocita u jednom mm3. Mačke koje prebole imaju nekoliko dana neutropeniju. Javlja se i prilična anemija zbog pomanjkanja eritropoeze.
Dijagnostika
Klinički nalaz gastrointestinalnih simptoma, tipični nalaz u krvi (prije svega leukopenija), dokaz uklopina i činjenica da obolijevaju mlade ili nevakcinirane životinje temeljni su podaci za postavljanje dijagnoze. Bolest se javlja tokom cijele godine, neznatno je učestalija potkraj zime i početkom proljeća.
Tok bolesti je perakutan, akutan rjeđe kroničan. Za dijagnozu najteži su slučajevi koji letalno zavše nakon nekoliko sati ili u toku jednoga dana. U takvih slučajeva u pravilu se još ne pojavi proljev. Često se u takvim slučajevima pomišlja na otrovanje. Klinički se bolest prepozna po iznenadnoj jakoj depresiji, povraćanju, bolnosti kod palpacije trbuha, visokoj vrućini i naglom padu broja leukocita. Groznica i leukopenija omogućuju da se isključe trovanja. Akutni tok u načelu traje do 7 dana. Bolesna životinja stoji u položaju koji opterećuje trbušne organe ili se ispruži i legne na hladnome mjestu.
Patognomonično značenje ima leukopenija. Pad leukocita počinje već u stadiju inkubacije i može dostići do 500 ili čak i manje leukocita u 1 mm3. Prognostički je povoljan porast leukocita uz istovremeno povišenje temperature, dok su pad broja leukocita i temperature prognostički nepovoljni.
Diferencijalna dijagnostika
Od ZEM treba razlučiti gastroenteritise druge etiologije. Za to su potrebne parazitološke i bakteriološke pretrage u fecesu kao i kretanje temperature, osobito prijelaz hipertermije u hipotermiju.
Kokcidioza, koja nije baš rijetka u mladih mačaka, može izazvati vrlo sličnu kliničku sliku. No početak bolesti nije tako nenadan, već životinja tijekom nekoliko dana pokazuje apatiju i inapetenciju.
Verminoze, a prije svega askaridoza, mogu uzrokovati sličnu kliničku sliku. Proljev je manje profuzan i slabije zaudara, trbušna stijenka nije napeta nego atonična. Parazitološki nalaz odlučujući je za dijagnozu, ali u pozitivnom slučaju ne možemo isključiti panleukopeniju nego moramo uzeti u obzir cjelokupnu kliničku sliku i hematološki nalaz.
Enterotoksemije praćene teškom depresijom, profuznim proljevom i naglom eksikozom uzrokuju salmonele, E. coli i Clostridium welchii. Povoljan učinak kloramfenikola omogućuje diferenciranje tih infekcija od panleukopenije.
U obzir dolaze i strana tijela u crijevima. Peroralnom pretragom i palpacijom abdomena moguće je razlučiti panleukopeniju od ovoga stanja.
Za akutnu toksoplazmozu govori povećana jetra, velika količina urobilinogena i žuči u mokraći te ponekad i žutica.
Akutno trovanje talijem očituje se hemoragijama i anemijom već u početku bolesti. Dodajmo tome promjene na koži i na dlaci u kasnijoj fazi bolesti, a pogotovo dokaz talija u urinu, tada diferenciranje postaje lako mogućim.
U obzir dolazi i maligni limfom. Početak stvaranja limfoma je podmukao, a rijetko se očituje težim probavnim smetnjama i naglim uginućem. Ponekad je diferencijacija moguća tek kirurški ili laboratorijskim metodama.
Liječenje
Ukoliko liječenje započne u samome početku bolesti, tj. u toku početnog porasta temperature, tada se može dati specifičan homologni serum. Terapija je većinom usmjerena na uklanjanje težih simptoma i na sprečavanje sekundarnih bakterijskih infekcija.
Dehidraciju suzbijamo 5%-tnom glukozom u fiziološkoj otopini, 10-30 ml/kg tjelesne težine s/c i to 2x dnevno. Resorpciju tekućine iz potkoćja ubrzat ćemo ako dodamo ferment hijaluronidazu. Takve hipodermoklizme dajemo nekoliko dana, sve dok se ne izgube simptomi dehidracije. Dobro je dati i transfuziju 10-30 ml pune krvi i/v.
Antibiotike treba davati od samoga početka, i to antibiotike širokog spektra. Može se dati i depo-penicilin 600.000 do1,200.000 i.j. ili kombinacija penicilina i streptomicina (najviše 0,25-0,5 g dnevno po životinji, jer je streptomicin toksičan za mačke). Antibiotike treba davati s/c. U težim slučajevima dobro je dati uz antibiotike i kortizonske preparate, npr. Deltacortyl sol. 1-3 ml. Doza se može ponoviti istoga ili sljedećeg dana. Terapiju možemo nastaviti peroralnim davanjem kortikosteroida. Umjesto antibiotika mogu se davati sulfonamidi, a može ih se i kombinirati s antibioticima.
Protiv povraćanja dajemo antimetika (movibon=kombinacija antihistaminika prolongiranog djelovanja i vitamina B6). Cirkulaciju treba podržavati kofeinom, a od opće antiinfekcijske terapije dajemo vitamine kompleksa B i C.
Profilaksa
Dobri rezultati postižu se formaliniziranom vakcinom, koja se priprema od tkiva inficiranih mačaka. Vakcinirati se mogu životinje starije od 5 tjedana. Vakcina se daje s/c,i to dvokratno, s razmakom 10-14 dana. Potpuna zaštita postigne se tek oko 7. dana nakon druge vakcinacije, pa do toga vremena treba mačiće čuvati od infekcije. Revakcinaciju valja provoditi jednom godišnje. Trajanje imunosti nakon prve vakcinacije nije još posve određeno.
Na primarnoj kulturi majčinih bubrežnih stanica proizvedena je inaktivirana vakcina dobrih imunogenih svojstava. Simultanom imunizacijom homolognim serumom ili rekonvalescentnom krvlju i vakcinom panleukopenije postiže se promptna zaštita mačaka u zaraženoj sredini.
Izvor: Slavko Cvetnić - Virusne bolesti životinja/Forum Šapice
Predmet obožavanja i žrtve progona
Sudeći po starim zapisima i arheološkim iskopinama, mačke žive uz čoveka već nekoliko hiljada godina. Dele s njim dobro i zlo i zajedno učestvuju u svim istorijskim zbivanjima.
Ne postoje sasvim precizni podaci kada je počeo njihov zajednički život, a najstariji arheološki dokaz potiče iz perioda od pre 9.500 godina.
Arheološki dokazi
Najstarije svedočanstvo o prisustvu mačke u životu čoveka pronađeno je na Kipru, u oblasti Šilourokambos, šest kilometara udaljenoj od Limasola, gde je jedna grupa francuskih arheologa 1992. godine otkopala ostatke neolitskog naselja iz IX veka pre nove ere. U jednom grobu od pre 9.500 godina istraživači su otkrili ostatke mačke stare osam meseci, sahranjene zajedno s njenim vlasnikom, osobom od oko 30 godina, među mnoštvom školjki, sekira i drugih ritualnih predmeta.
Analiza skeleta pokazala je da je ova mačka bila drukčija od današnje i sličnija divljoj afričkoj mački Felis silvestris lybica. Istraživači su na osnovu toga zaključili da pronalazak sa Kipra predstavlja dokaz o najranijoj fazi dugog procesa domestifikacije mačaka.
Drugi značajan arheološki dokaz, star 5.500 godina, potiče iz provincije Šanksi, na severozapadu Kine, gde je grupa kineskih naučnika otkopala ostatke stare seoske naseobine Kuanhukun. Na osnovu analize nalaza, među kojima je bilo i nekoliko skeleta mačaka, naučnici su zaključili da su stanovnici ovih naseobina za odbranu zaliha žitarica od miševa u početku koristili divlje mačke, a zatim birali one koje su bile korisnije i druželjubivije. Na ovom nalazištu otkriveni su veoma stari skeleti mačaka, koji svedoče o tome da su ljudi verovatno redovno hranili ove životinje i brinuli o njima.
Neprikosnovena svetinja
U starom Egiptu mačka nije bila samo najomiljenija od svih životinja, već su je poštovali i kao svetinju. Pritom su mužjaci bili posvećeni Suncu i bogu Ozirisu, a ženke Mesecu i boginji Izidi. U egipatskom panteonu postojala je boginja u obliku žene i mačke, nazvana Bastet, čiji je kult postao veoma rasprostranjen počevši od 3.000. godine pre nove ere. Moćan simbol plodnosti i snage, boginja Bastet je bila i zaštitnica porodice i zdravlja, pa su zato svakoj bebi posle rođenja darovali amulet u obliku mačke, koji je trebalo da je štiti tokom celog života.
Za vreme XXII dinastije, između 945. i 715. godine pre nove ere, kult boginje Bastet postao je još snažniji, pa se proširilo uverenje da su mačke njena inkarnacija. Podizali su hramove posvećene boginji-mački, a najznačajniji je onaj u Bubastiju, pored Nila. Počeli su čak da mumificiraju mačke i da ih sahranjuju u zajedničke grobnice u hramovima. Onoga ko bi pokazao nepoštovanje prema mački kao svetoj životinji, ili bi je namerno ubio, osudili bi na smrt, a onaj ko bi je ubio slučajno, morao je da plati veoma visoku kaznu.
Diodor piše da je za vreme vladavine Ptolomeja Auletea jedan rimski vojnik slučajno pregazio mačku konjem i, mada je molio za milost, razjarena gomila ga je nemilosrdno kamenovala. Egipatski zakon zabranjivao je da se mačke iznose van granica carstva i nalagao da, u slučaju požara, mačku treba spasavati pre svih članova porodice. Prema svedočenju istoričara Herodota, kad bi mačka uginula, cela porodica je bila u žalosti. Stanovnici kuće u kojoj je uginula prirodnom smrću morali su da obriju obrve, a mačke su odnosili u svetilišta, gde su ih mumificirali a zatim, uz posmrtne rituale, sahranjivali u gradu Bubastiju.
Izvor straha
U srednjem veku, u Evropi, mačke su smatrali đavolskim životinjama povezanim sa crnom magijom i pratiocima veštica, pa su ih zato progonili i ubijali. Engleski teolog Volter Map je 1180. godine izjavio da u satanskim ritualima „đavo silazi među svoje poklonike u obliku crne mačke“, a papa Inoćentije VIII je 1484. godine proglasio mačku „omiljenom đavolovom životinjom i idolom svih veštica“, kao i jeretika. Ove poslednje, kao i sve one kojima su crkva, inkvizicija ili kralj hteli da naude, optuživali su da obožavaju mačke i da ih koriste u religioznim obredima.
Verovanje u tesnu vezu između mačaka i đavola bilo je toliko ukorenjeno među narodom da se u mnogim srednjevekovnim gradovima raširila ailurofobija, bezrazložan strah od mačaka. Zato nije nimalo čudno što su mačke, naročito crne, hvatali i žive spaljivali na trgovima. Mada su srednjevekovne zablude daleko iza nas, čak i danas ima onih koji veruju da crne mačke donose nesreću.
Miljenice poznatih
Među običnim ljudima, ali i poznatim ličnostima, uvek je bilo mnogo više onih koji su voleli mačke i uživali u njihovoj blizini. Prvi rimski imperator Oktavijan Avgust napisao je svojevremeno da je njegova žuta mačka najprisniji prijatelj u starosti, da je smatra jednakom sebi, ali i bogovima, i da se ona nikada ne ljuti na njega, a nadasve se divio njenom plemenitom i nezavisnom duhu.
Premijer francuskog kralja Luja XIII, kardinal Rišelje, jedna od najmoćnijih i najsposobnijih ličnosti XVII veka, obožavao je mačke i neprestano je bio okružen njima. U svojoj rezidenciji je čak imao specijalne odaje za smeštaj mačaka, sa poslugom koja je vodila brigu o njima. Hroničari tog vremena pišu da je spavao s njima, hranio ih belim pilećim mesom, a dok je radio za pisaćim stolom i primao ambasadore, uvek je držao u krilu jednu od svojih mačaka i povremeno ih menjao. Kad je umro, ostavio je za sobom najmanje 14 persijskih i angora mačaka i pozamašnu sumu novca za njihovo izdržavanje.
Veliki nemački lekar, misionar i dobitnik Nobelove nagrade za mir 1952. godine, Albert Švajcer, tvrdio je da „postoje samo dva utočišta od životnih nedaća, a to su mačke i muzika“. Strastveni poklonik muzike, a poznato je da je sjajno svirao orgulje i bio izvrstan interpretator Baha, doktor Švajcer je bio i veliki ljubitelj mačaka. Mada je bio levoruk, naučio je da recepte ispisuje desnom rukom, jer je njegova ljubimica Sisi imala običaj da zaspi na njegovoj levoj ruci, a bio joj je toliko privržen da nije ni pomišljao da je probudi.
Osnivač i pevač engleske grupe „Kvin“, Fredi Merkjuri, koji je umro 1991. godine, bio je poznat po harizmatičnom izgledu i ekscentričnim nastupima, a u privatnom životu bio je nežan, povučen i veoma osetljiv čovek. Život je proveo okružen mačkama, pre svega onim iz prihvatilišta ili sa ulice, kojima je bio veoma privržen i mnogo su mu nedostajale kada je išao na turneje. Zabrinut zbog pomisli da one pate u njegovom odsustvu, uvek im je pričao preko telefona, nadajući se da će ih to umiriti.
Kolumbo
Mačke su učestvovale i u otkriću Amerike 1492. godine. Kristofor Kolumbo je zahtevao da na svakom od njegove tri karavele, Ninji, Pinti i Santa Mariji, budu i po dve mačke, mužjak i ženka, kako bi hranu u brodskim ostavama branile od miševa.
Nostradamus
Francuski astrolog i vidovnjak Mišel de Notrdam, autor čuvenih proročanstava u kojima je predviđao razna istorijska zbivanja, imao je mačku po imenu Grimalkin, za koju je čuo i Šekspir, pa je po njoj nazvao mačku jedne od veštica u svojoj tragediji „Magbet“.
Marija Antoaneta
Supruga francuskog kralja Luja XIV, Marija Antoaneta, koja je 1793. godine pogubljena na giljotini, obožavala je svojih šest prelepih, angorskih mačaka, umiljatih i belih kao sneg. Kad je 1789. godine izbila Francuska revolucija, toliko se zabrinula za njihovu sudbinu da ih je poverila nekim svojim prijateljima koji su polazili za Ameriku. Tako je uspela da spase svoje mačke, ali ne i sebe.
Slobodanka Jovičić/zov.rs